Na problem nedolaska navijača na tribine najmanje utiču cene ulaznica. Problem je mnogo kompleksniji i krije se pre svega u postupcima kako pojedinaca tako i grupe određenih lica.
Kao prvo i osnovno treba navesti odlazak najvećih talenata,u prvom planu fudblaske Srbije a posle toga i Partizana,za koji svi znamo da je pravi rasadnik talenata čitav niz godina unazad. Glavni krivci po mom mišljenju su menadžeri koji prodaju priču roditeljima tih igrača da su najbolji,najtalentovaniji što i jeste činjenica,a nisu odigrali ni minuta u prvom timu Partizana. Ta priča i pije vodu kod roditelja kojima je u glavi samo novac jer ekonomska situacija u Srbiji je takva kakva je. Nakon ogromnog uticaja i lobiranja tih kvazi menadžera mladi igrači odlaze u inostranstvo, neafirmisani, bez ikakvog iskustva u prvom timu gde im se gubi svaki trag.
Međutim i pored bezbroj ovakvih primera mali procenat talentovanih mladih igrača ispliva u prvi plan u Evropi. Kao takav a najbolji primer su Nastasić,Sulejmani i mnogi drugi.
Znatno je veći procenat igrača koji su nastupali u prvom timu tek jedva nekoliko desetina minuta i kao takvi otišli u inostranstvo. To je priča kao kad čovek hoće da trči maraton a nema snage ni za 100 metara. Klub je u takvoj situaciji nemoćan,igrači imaju stipendijski ugovor, igrači nisu potpisnici profesionalnog ugovora, pod direktnim uticajem su menadžera koji su ih već ubedili da im najbolje misle i vrata za odlazak u Evropu su otvorena. Takvi primeri su: Aksentijević, Savić, Jovetić, Ljajić i drugi. Takođe jedan slučaj će ući u anale fudbala,a to je da samo 5 dana pred presudni meč sa Genk-om predsednik kluba proda Savića bez znanja sportskog sektora i direktno utiče na krajnji rezultat.
Ono što igrači shvate, istina mnogo kasno, je da su pogrešnu odluku doneli. Da su ostali u Partizanu i da su sazreli i kao igrači i kao osobe postigli bi višestruko puta više u sferi fudbala ne samo u Srbiji već i u inostranstvu.
Drugi veliki problem je nedostatak transparentnosti i nestanak novca od transfera. Svako ko ima petlje da upita "GDE SU PARE" biva oteran iz kluba na sraman način. Partizan je igrao Ligu šampiona i učesnik je bio UEFA lige nekoliko puta a novca nigde nema. Sredstva koja dobija za učešće nisu nimalo mala, pogotovo za situaciju kakva je u Srbiji.
Takođe jedan od paradoksa u fudbalu je davanje podrške večitom rivalu od strane predsednika kluba samo par sati pred derbi, pri tom vređajući sve pristalice Partizana i ljudi koji vole i žive za klub.
Isti taj predsednik kluba i ljudi njemu bliski oterali su iz kluba istinsku legendu Partizana i sportskog direktora Mladena Krstajić koji je počeo da uvodi red i jedan od začetnika prakse da isključivo struka dovodi igrače a ne nekakvi menadžeri putem preporuka,predsednici i slični funkcioneri iz senke. Takođe žrtva pored Krleta bio je Ser Aleks,istinski grobar kojeg su prepoznali svi navijači. Pored te činjenice Aleksandar Stanojević je imao sportskih rezultata,kao najveći je ulazak u grupnu fazu Lige šampiona. I takvog trenera koga će svaki pravi grobar dok je živ čekati i svako veče moliti se Bogu da se vrati na klupu Partizana.
Ne sme se zaboraviti sukob navijača koji se gura pod tepih i u prvi plan se guraju svi drugi problemi sem tog od strane odgovornih lica na rukovodećim mestima.
Sve su ovo činjenice i razlozi nedolaska na tribine pravih navijača kojima Partizan nije samo ukras i deo na reveru nego deo srca, pa čak i onih starijih, istinskih, koje smo mogli viđati na istočnoj i zapadnoj tribini i navijača koji su bili pre i biće posle odlaska odgovornih ljudi za nastale probleme i kojima Partizan kuca u srcu.